Gospodin Vjekoslav Pečevski, humanist, dobrotvor, stručnjak u području transfuzije krvi i prije svega veliki čovjek, želio je podijeliti svoje životno iskustvo i znanje sa svima nama.
Putem ove objave, u ime Hrvatskog Crvenog križa Gradskog društva Crvenog križa Ivanec želimo ispuniti želju gosp. Pečevskog da ispriča svoju priču. Priču o plemenitoj aktivnosti darivanja krvi, transfuziji krvi i povijesti Crvenog križa.
Dozvolite nam da prenesemo riječi gosp. Vjekoslava.
PRIČA O CRVENOM KRIŽU, TRANSFUZIJI KRVI I LJUBAVI PREMA ČOVJEKU
Gospodin Vjekoslav Pečevski rođen je 08.10.1937. godine i cijeli svoj radni vijek proveo je u zdravstvenom sustavu. Od 42 godine radnog staža, 35 proveo je na Odjelu za transfuzijsku medicinu Opće bolnice Varaždin. Gosp. Pečevski bio je i predsjednik Gradskog društva Crvenog križa Ivanec, predsjednik Društva Crvenog križa Varaždinske županije, član Skupštine Hrvatskog Crvenog križa i član Odbora Hrvatskog Crvenog križa za zdravstvene djelatnosti.
Glavna misao i pravilo kojim se vidio i vodi gosp. Pečevski je da dobrovoljni darivatelj krvi nije pacijent. To je osoba koja želi pomoći i ne smije ga se maltretirati.
Gosp. Pečevski počeo je raditi najprije kao tehničar za rendgen. U to vrijeme nije bilo puno stručnog kadra i morali su prihvatiti posao koji im se ponudio. Nakon 4 godine rada na rendgenu, šefica transfuzije je tražila da gosp. Pečevski dođe raditi na transfuziju, jer su trebali tehničara.
Po dolasku na transfuziju, doktorica mu je pružila potporu i naučio se raditi. Spomenula mu je da darivatelj krvi nije pacijent i da se prema njima treba odnositi s posebnom pažnjom.
Uz posao, hodao je na edukacije u inozemstvo gdje je naučio kako na terenu organizirati akcije dobrovoljnog darivanja krvi. To mu je omogućilo da po povratku, organizira akcije na terenu i koordinira akcijama na terenu.
Gosp. Pečevski uvijek se više bavio terenskim poslom, dobrovoljnim darivateljima krvi, organizacijom akcija dobrovoljnog darivanja krvi, nego samom medicinom. Stručni dio medicinske djelatnosti radile su doktorice.
Gosp. Pečevski podsjetio nas je Što je to transfuzija krvi?
Transfuzija nije ništa drugo nego prelijevanje ili pretakanje krvi od zdrave osobe prema bolesniku. Trebalo je proći 200-300 godina da bi taj način davanja i primanja krvi došao do savršenstva. Ranije se krv uzela i dala drugome, bez da se razmišlja o specifičnim potrebama pacijenta. Danas, sa dovoljnim brojem darivatelja, svaki pacijent dobije ono čega u njegovom tijelu nedostaje, bilo da su to eritrociti, trombociti ili nešto drugo.
Krv se sastoji od 2 dijela. Od staničnog dijela i tekućeg dijela. Stanični dio se sastoji od eritrocita, trombocita i leukocita, a tekući dio je plazma. Plazma je nositelj stanica. Plazma služi kao podloga za nasaditi cjepiva.
Krvne grupe A, B i 0 su otkrivene 1901. godine, a već sljedeće godine otkrivena je i grupa AB. Otkrio ih je bečki liječnik Karl Landsteiner. Po otkriću, počela je invazija na davanje krvi. Nastali su problemi kako uzeti krv od zdravog čovjeka te gdje i kako čuvati tu krv. Ti problemi su postojali sve dok 1950.-tih godina nije otkrivena tekućina koja sprječava zgrušavanje krvi. Ta tekućina zove se ACD tekućina, a koristi se još i danas. Da bi darovana krv mogla stajati u staklenim bočicama, a danas u vrećicama, mora se dodavati ta otopljena ACD tekućina koja je čuva do 21 dana. Gosp. Pečevski govori kako su oni na Odjelu sami radili tu ACD tekućinu.
Do kad nije otkrivena ACD tekućina, u međuvremenu je postojalo tzv. direktno davanje krvi. Direktno davanje krvi primjenjivalo se do 1950.-tih godina. Postupak je izgledao da je pacijent ležao na operacijskom krevetu, a darivatelj je bio pokraj na drugom i putem jedne spravice se krv davala direktno pacijentu.
Prilikom tog postupka, direktnog davanja krvi, postojao je problem, jer se nije točno moglo odrediti koliko krvi je darivatelj dao pacijentu. To se određivalo otprilike, a putem tlakomjera i ostalih instrumenata se pratilo stanje dobrovoljnog darivatelja i koliko krvi može dati.
Uz direktno davanje krvi, postojalo je i tzv. obiteljsko davanje krvi. To je značilo da npr. pacijent koji treba operaciju mora sa sobom dovesti 4 darivatelja krvi za slučaj da ako treba krvi, ima tko tu krv dati pacijentu. Najčešće su to bili članovi obitelji, pa se zato i to nazvalo obiteljsko davanje krvi. Gosp. Pečevski navodi kako je to bio dosta komplicirani postupak, jer je za pacijenta značio velike troškove.
Prijelomna godina bila je 1953. kada je Hrvatski Crveni križ preuzeo ulogu za okupljanje dobrovoljnih darivatelja krvi. 25.10.1953. godine održala se prva akcija dobrovoljnog darivanja krvi u Željezari Sisak u organizaciji Hrvatskog Crvenog križa. Radnik u Željezari Sisak je ostao bez ruke i radnici su kontaktirali Crveni križ, a Crveni križ je kontaktirao transfuziju i organizirala se akcija dobrovoljnog darivanja krvi. Od 1953. se počela voditi stroga kontrola i Crveni križ je imao kartone darivatelja te je surađivao sa transfuzijama. Gosp. Pečevski navodi kako je imao priliku upoznati tog radnika koji je nastradao u Željezari Sisak i navodi da tada nije bilo Crvenog križa i transfuzije ništa od navedenoga ne bi bilo moguće.
1953. tadašnji ministar zdravstva otvorio je tada najmoderniju transfuziju u Hrvatskoj, i to u Varaždinu te je formirani Odjel za transfuzijsku medicinu. Na državnoj razini se osnovao Zavod za transfuzijsku medicinu u Zagrebu, stanice za transfuziju i kabineti za transfuziju.
Zadatak transfuzije je da krv čeka pacijenta, a ne da pacijent čeka krv.
Kartoni su sadržavali sve osobne podatke o dobrovoljnom darivatelju krvi, a prilikom svakog davanja krvi doktor je morao u karton upisati tjelesnu temperaturu darivatelja, krvni tlak i druge podatke bitne za darivanje krvi.
Gosp. Pečevski govori kako je svaki voditelj ili šef transfuzije odgovoran da bolnica ima dostatne zalihe krvi. Upravo zato, važno je da se s vanjskim suradnicima, a to su Društva Crvenog križa ima dobar odnos i suradnja, jer oni poznaju i upućuju dobrovoljne darivatelje s terena.
Gosp. Pečevski je spomenuo prvu šeficu transfuzije u Varaždinu, doktoricu Donatu Horvatić Pejaković koja je bila izuzetno cijenjena i poštivana. Ona je udarila temelje moderne transfuzije. Bila je jako stručna, stalno se usavršavala, govorila je 3 strana jezika i uvijek je bila kolegijalna te su joj dobrovoljni darivatelji krvi bili na prvom mjestu.
Na početcima, Društva Crvenog križa nisu bila usuglašena i svako Društvo je radilo po svojem. On je predložio da svako Društvo bar jednom mjesečno ima akciju darivanja krvi. Važno je bilo da se uključi što više mladih. Cilj im je bio da na krevetu vide tri generacije: djeda, oca i sina. Tada je cilj dobrovoljnog darivanja krvi zadovoljen i tada nema straha za zalihe krvi.
Koordinirao je sa Društvima Crvenog križa i po dogovoru o planu akcija, plan je predstavljen šefici transfuzije. Imali su praksu da tjedno imaju po 2 terena. Bolnica Varaždin uvijek je imala dostatne zalihe krvi.
Napominje kako šefovi transfuzije moraju uvažavati Društva Crvenog križa i poštivati njihove prijedloge. Navodi kako je često puta i sam dolazio u sukob sa doktoricama i upozoravao ih na potrebe na terenu. Ne smije se dozvoliti da darivatelji čekaju ili da ih se nepotrebno zadržava.
On sam je obavio oko 100.000 punkcija i vodio je brigu i pratio je su li se pojavile kakve nuspojave kod dobrovoljnog darivatelja krvi, a da su posljedica davanja krvi. Navodi kako nije bilo ni jedne nuspojave. Ako doktor disciplinirano pregleda darivatelja, ako darivatelj iskreno i otvoreno navede svoju zdravstvenu situaciju, nuspojava darivanja krvi nema.
Gosp. Pečevski navodi kako je veliki problem u početku organiziranih akcija dobrovoljnog darivanja krvi bilo plaćanje zahvalnih obroka. U početku je obroke plaćala bolnica. Zbog toga je gosp. Pečevski sa predstavnicima Društva Crvenog križa Ivanec i Ludbreg predložilo Skupštini Hrvatskog Crvenog križa da Ministarstvo zdravlja pokriva troškove zahvalnih obroka. Takav prijedlog je jednoglasno prihvaćen i još dan danas taj sustav funkcionira.
Početkom 1990. kada je formiran novi Hrvatski Crveni križ donijeta odluka da ne može svaka općina i grad imati Društvo Crvenog križa jer bi ih bilo previše. Postavljeni su visoki kriteriji te je određeno da svako Društvo Crvenog križa koje se osniva mora imati odgovarajući prostor sa skladištem, profesionalnog tajnog i profesionalnog službenika.
Bio je zaslužan i za osnivanje Društva Crvenog križa Varaždinske županije čiji je posao bila koordinacija svih ostalih Društava s područja Varaždinske županije.
Zbog brojnih zasluga gosp. Pečevski bio je i u Solferinu i u Genevi, te je ukratko ispričao i povijest nastanka pokreta Crvenog križa. Gosp. Pečevski bio je u delegaciji koja je posjetila Papu Ivana Pavla XII., a delegacija je i postavila spomen ploču u Solferinu 1995. godine koja je izrađena u Ivancu za Hrvatski Crveni križ, a ima priznanja austrijskog Crvenog križa, slovenskog Crvenog križa i brojnih Društava Hrvatskog Crvenog križa iz Hrvatske.
Ratno vrijeme bilo je posebno zahtjevno. Svaki Crveni križ je imao na popisu 50-60 dobrovoljnih darivatelja za slučaj nužde i izvanredne potrebe i ako je bilo potrebno krv se vadila i po noći.
Spominje kako Društvo Crvenog križa Ivanec ima jedan od najtežih poslova zbog geografskog terena. Govori kako mu je trebalo puno odricanja i vremena za sve što je odradio na terenu za transfuziju, ali i za Crveni križ.
Najteži trenutak u karijeri bio mu je kada se dogodila prometna nesreća prilikom odlaska na teren ekipe za transfuzijsku medicinu i tom prilikom je poginula doktorica Pejaković, a stradale su i 4 medicinske sestre. To mu je bio najteži period, jer je ostao sam na odjelu i radio je neprekidno 24 sata dnevno, 7 dana, jer su sve operacije išle po redovnom rasporedu, akcije su se redovno morale provoditi, bolnica je morala imati dostatne zalihe krvi, a uz to izgubio je kolegicu, a puno kolega je završilo u bolnici i na oporavku. To je bio fizički i psihički stres s kojim se morao nositi.
S druge strane, najljepši trenutak je bio kada je spasio dijete koje je trebalo krv. Kontaktirala ga je pedijatrica i rekla da na odjelu ima dijete koja nema ni jednog trombocita i bilo je potrebna što svježija krv. Kada je pogledao u nalaze, vidio je da to dijete ima istu krvnu grupu kao i on. On je istog trenutka pripremio sebe za darivanje krvi i zamolio kolegu iz drugog odjela da mu pomogne izvaditi krv. Izvadili su krv i predali doktorici, a drugo jutro stigla je vijest da se dijete dobro osjeća i uspješno oporavlja.
Na kraju razgovora, gosp. Pečevski govori kako mu je drago da se Crveni križ uključuje u brojne akcije i manifestacije i važno je da se ljudi upoznaju s radom crvenog križa, jer on jako puno daje ljudima i za ljude.
Od srca zahvaljujemo gosp. Vjekoslavu i njegovoj supruzi gđi. Tereziji na gostoprimstvu i na vremenu izdvojenom sa svima nama podijele ove vrijedne informacije i uspomene.
Svima nama ovo može biti vrijedna uspomena i podsjetnik na prošla vremena koja ne smijemo zaboraviti, nego poštovati, uvažavati i zahvaliti na njima, jer bez njih ne bi bili ovo što smo danas. Gradsko društvo Crvenog križa Ivanec koje vidi ljude, radi s ljudima i za ljude.
Hvala.
Pripremila i napisala: ravnateljica HCK GDCK Ivanec Sanja Pajtak, mag.oec.,
